"VELIKE ŽIVOTNE BOLI SU ME PRATILE ODMALENA I ZAUVEK OSTALE DEO MENE" Emotivni intervju Senide: Sve o karijeri, poslu i najdubljim osećanjima
Dodajte Kurir u vaš Google izborSenida Hajdarpašić, poznatija kao Senidah, govorila je o svom privatnom i poslovnom životu, kao i karijeri na kojoj joj mnogi zavide.
Priznala je tajnu svog uspeha i koje su to situacije koje su njene zone komfora.
"Nemam potrebu da se uklapam"
Jednom su vas opisali kao „Šemsu iz Njujorka“. Predstavlja li taj spoj nespojivog zapravo jedini prostor u kom se osećate potpuno slobodno, bez ikakve potrebe za granicama?
– Hahaha, iskreno, mislim da je baš u tome cela poenta mene i moje muzike. Nikada nisam volela da biram između nekih „svetova“, jer čovek može da nosi sve svoje strane u sebi i da upravo iz toga nastane nešto autentično. Volim taj spoj emocije, sirovosti, glamura, Balkana i nekog modernog zvuka i upravo se tu osećam najslobodnije, kada nemam potrebu da se uklapam ni u čija očekivanja ili granice.
Rekli ste da ste privatno introvert, da isključite telefon i danima ćutite u stanu. Jeste li u tom potpunom odsecanju od sveta pronašli način da napunite baterije za scenu?
– Privatno sam mnogo mirnija nego što ljudi možda očekuju, ali ne na način da se potpuno odsečem od sveta. Više sam neko ko zna kada je vreme za ljude i posao, a kada su mi potrebni mir i izolacija. Baš u tim trenucima često dobijam najviše ideja i inspiracije. I onda, kada dođe trenutak za studio, scenu ili rad, dolazim puna entuzijazma i potpuno spremna da se dam tome.
"Ne pravim kompromise"
Pominjali ste osećaj da ne pripadate nigde – u Sloveniji stranac zbog imena, a u Crnoj Gori zbog mesta rođenja. Je li to na kraju bio podsticaj da stvorite sopstveni svet u kom važe samo vaša pravila?
- Upravo to me je naučilo da ne pokušavam previše da se uklopim ni u jedan okvir. Kada ceo život imaš osećaj da si negde između, s vremenom jednostavno prestaneš da tražiš potvrdu i počneš da gradiš svoj svet i identitet onako kako ga osećaš. Možda baš zato nikada nisam volela granice ni u muzici ni u svakodnevici. Uvek mi je bilo najvažnije da ostanem svoja i da ne pravim kompromise sa sobom samo da bih negde „pripadala”.
"Mama me je naučila dostojanstvu"
Vaša majka je pred svet uvek izlazila podignute glave, bez obzira na teret koji je nosila. Koliko je taj stav – da se ne pokazuje slabost – postao i vaš odbrambeni mehanizam kroz život?
- Mama me je naučila dostojanstvu i tome da, bez obzira na sve što nosiš u sebi, ne moraš uvek sve da pokazuješ svetu. Mislim da to kod mene nikada nije bilo skrivanje emocija, nego više način da sačuvam sebe i svoj mir. Naravno da svi imamo teške trenutke i slabosti, samo sam kroz život naučila da ih ne nosim na način da tražim sažaljenje. Prava snaga nije u tome da nikada ne padneš, nego da, uprkos svemu, nastaviš dalje podignute glave.
Uvek je govorila da ste savršeni. Koliko te njene reči i danas žive u devojčici koja se krije iza moćne i nedodirljive Senidah?
– Ta devojčica zapravo nikada nije nestala. Možda ljudi danas vide samo tu neku „moćnu i nedodirljivu“ stranu mene, ali ja znam da je upravo ta mala Senida zaslužna za sve što sam danas. Kada odrastaš uz reči poput: „Moja Senida može sve“, s vremenom i sam počneš da veruješ da stvarno možeš.
"Nikada nisam volela površne odnose"
Koliko je osoba u vašem životu kojima danas bezuslovno verujete i koliko vas ljudi zapravo poznaje?
– Veoma mali broj ljudi. I iskreno, danas je to pravo bogatstvo. Nikada nisam volela površne odnose ni potrebu da budem okružena gomilom ljudi. Više cenim onu iskrenu bliskost i ljude koji te razumeju i kada ćutiš.
Rekli ste da nesvesno „pokvarite“ stvari kada vam je u životu previše dobro, jer najbolje stvarate iz teških emocija. Plaši li vas pomisao da svesno žrtvujete privatnu sreću i mir zarad muzike?
– Ranije sam verovala da iz haosa i teških emocija nastaju najiskrenije stvari. I možda deo mene to i danas veruje, jer su me neke velike životne boli pratile odmalena i zauvek ostale deo mene. Ali danas ne smatram da čovek mora da bude nesrećan da bi stvarao iskreno. Suština je u tome da samo mora duboko da oseća.
Nikada nisam svesno žrtvovala svoj mir ili sreću zarad muzike. Više je stvar u tome da ljudi koji su kroz život prošli razne gubitke jednostavno nauče da osećaju dublje i da sve to kasnije nose u sebi. Moja osećanja nisu izmišljena zbog muzike, nego su deo mog života. I možda upravo zato iz njih nekad nastanu najiskrenije pesme.
Volite da „pobegnete od problema“. Od čega danas najviše želite da pobegnete i šta na kraju zaista utiša vaš nemir?
– Ranije sam mnogo češće imala potrebu da pobegnem od nekih emocija, situacija ili sopstvenih misli. Danas više pokušavam da ih razumem i pustim da prođu kroz mene, koliko god nekad bile teške. A moj nemir najviše utišaju muzika, tišina i ljudi pored kojih mogu potpuno da budem svoja, bez objašnjavanja i pretvaranja.
Ima li vremena za popravni u životu i mislite li da je nekada kasno za ostvarivanje onih najvećih životnih želja?
– Za mene nikada nije kasno za ono što čovek stvarno želi. Dokle god si živ i veruješ u sebe, uvek postoji šansa za sve.
"Pokreće me želja da istražujem"
Ostvarili ste sve što se na Balkanu može ostvariti u muzici. Postoji li neka neostvarena životna uloga ili velika želja van scene, koja bi učinila da se osetite potpuno ispunjeno?
– Naravno da sam zahvalna na svemu što sam ostvarila na Balkanu i svesna sam koliko je to veliko, ali mene nikada nije vodila ideja da negde „stignem“ i tu stanem. Mene i dalje pokreće želja da istražujem, stvaram i pomeram svoje granice, bez obzira na prostor, jezik ili tržište. Dok god osećam tu glad za stvaranjem, znam da postoji još mnogo toga što želim da doživim i napravim.
kurir/hello